„Come te non c'è nesuno, tu sei l'unico al mondo
Come te non c'è nessuno, `e per questo che t'amo
Ed in punta di piedi entrerò nei tuoi sogni segreti“
Rita Pavone
Zašto baš Pijemont?
Ako postoji mjesto stvoreno za savršen vinski weekend retreat onda je to zasigurno Pijemont. U ovoj povijesnoj talijanskoj regiji gdje najviši vrhovi Alpi grle padsku nizinu i dotiču prve brežuljke Apenina se prelamaju utjecaji dvije možda najveće svjetske gastronomske velesile: Italije i Francuske. Lokalna kuhinja se smatra najboljom u Italiji, a isto vrijedi za njihova vina, prvenstveno crna, od sorte nebbiolo čija kompleksnost, elegancija i status svrstavaju Pijemont u najprestižnije i najvažnije svjetske vinske destinacije. Okružen prebogatim regijama sjeverozapadne Italije i Švicarske te povijesne luke Genove, tu je započela talijanska industrijska revolucija i nacionalni preporod Risorgimento koji je sredinom 19. st. doveo do ujedinjenja u modernu talijansku naciju. Zbog neposredne blizina razvikanih ljetovališta Monaca, Azurne Obale, Riviere dei Fiori te najmondenijih francuskih i švicarskih skijališta, Pijemont se transformirao u meku profinjenog turizma, kulture, gastronomije i vinarstva u koju tijekom cijele godine hodočaste foodtrotteri i gastronauti iz cijeloga svijeta.
A nama se poklopilo da smo krenuli baš u kasnu jesen, krajem studenog, kad su podrumi i smočnice najpuniji. Kad su pladnjevi tamošnjih restorana puni svježih, tek iskopanih bijelih tartufa koje domaćini prezentiraju gostima poput dragocjenih dragulja što s obzirom na cijenu i jesu. Iako bi se u to doba godine moglo očekivati maglovito i kišno vrijeme pa i snijeg, bog Dioniz nas je počastio s najljepšim mogućim vremenom, s puno sunca, suhim cestama i predivnom paletom boja jeseni od Zagreba do Torina. Iako se taj put prevali za nekih 8-10 sati, ovisno o stanju u prometu, osobito na kamionima zagušenoj Serenissimi, prikratili smo ga ugodnim razgovorom i upoznavanjem svih sudionika puta te potom uz par kraćih pauzi na autocesti, naravno, uz odličan talijanski espresso. Svejedno, tako dug put je najbolje prelomiti nekim kvalitetnim sadržajem kako bi se malo odmorili, prošetali, okrijepili te otkrili nešto novo na putu. To smo i napravili zastavši u najvažnijoj denominaciji bijelih vina Italije – na jugoistočnim obodima Verone.
Soave i Pieropan – spektakl na pola puta
Naš izbor je pao na šarmantni srednjovjekovni gradić Soave. Veneto se zadnjih desetljeća profilirao kao vodeća vinska regija Italije koja proizvodi vina u mnoštvu stilova i tipova, od laganog pjenušavog prosecca do punokrvnih crnjaka Valpolicelle poput amaronea ili slatkih reciotta. Soave je tržišno jedno od najvažnijih talijanskih bijelih vina, a osim mora generičnih etiketa, upravo na mineralima bogatom vulkanskom tlu Soave Classica daje svoje najbolje i najkompleksnije ekspresije koje ga svrstavaju u red velikih vina Italije. Prvi uvid u potencijal i kompleksnost tih vina smo doživjeli u predivnom lokalnom enoteci- restoranu Il Drago gdje smo među ostalim kušali fantastičan Soave Salvarenza slavne vinarije Gini. Sama lokacija restorana je spektakularna, unutar srednjovjekovnog gotičkog kaštela , a ništa manje ne oduševljava njihova ponuda jela, bazirana na bogatoj dvotisućljetnoj kulinarskoj tradiciji Verone i Veneta.
Pravo otkrivenje smo ipak doživjeli posjetom vinariji Pieropan – utemeljiteljima tamošnjih „cruova“ i možda najvažnijoj vinskoj kući ove regije koja izvozi u 70-ak zemalja. Zahvaljujući ekipi iz Enozoika njihova vina se mogu kupiti i u Hrvatskoj. Dočekalo nas je arhitektonsko remek djelo, građeno od 2014. pa do 2019. i otvoreno nakon pandemije 2022. Ukopana u brdo s predivnim pogledom na kaštel i vinograde ova state of the art vinarija svojim dizajnom reflektira terroir , teksture i boje Soavea, kako zemlje tako i vina. Kako biste dobili dojam veličine, zemlja iskopana za njenu izgradnju je napunila toliko kamiona koji bi, poslagani jedan pored drugoga, tvorili kolonu od čak 100 kilometara. Imali smo čast da nas kroz okolne vinograde, vinariju, arhivu i prestižni wine tasting provede gospodin Andrija Pieropan, vlasnik kompanije i pripadnik 4. generacije vinara obitelji Pieropan. Naš prestižni line up su tvorile dvije vertikale vina s dvaju najvažnijih položaja: Calvarino koji leži na bazaltnom tlu prepunom rijetkih minerala poput cinka i molibdena koja doprinose kompleksnom herbalnom profilu vina. Ono je kupaža 70% graganege (glavne vinske sorte za Soave, kasnozoreće, koja dobro reflektira terroir na kojem raste) te 30% trebbiana di Soave. Drugi položaj je La Rocca koji ima puno više vapnenca u tlu te čija vina od 100% graganege odlikuje specifična igra floralnosti i voćnosti s notom marcipana.
Dolazak u Pijemont
Prepuni dojmova napustili smo predivne brežuljke Soavea te se bez većih stajanja probili kroz najnaseljeniji i industrijski najrazvijeniji dio Italije, do mira i spokoja okolice Albe. Mali obiteljski restorančić u kojem smo večerali prije odlaska na počinak u lokalnom agroturizmu nas je iznenadio krasnim izborom vina, među ostalim izuzetnim roseom Castelvej Il Nini Anfora iz Roera, potpuno prirodnim i 6 mjeseci vinificiranim u amforama. Vino se idealno sljubilo s jednostavnim tradicionalnim pijemonteškim predjelima na koje se naribaju svježi bijeli tartufi. Iako su diljem regije cijene u restoranima više nego prijateljske u usporedbi sa sličnima u Hrvatskoj, pripazite malo s tartufima cijena kojih nije uključena u predjelo. Sva jela oplemenjena porcijom svježeg ribanog tartufa nisu jeftina pa tako čak i jednostavna jaja „na oko“ mogu lako postati „Svetog Petra kajgana“. Ali kako im odoljeti kad ih onako predivno poslože na drveni pladanj, prezentiraju strastveno kako samo Talijani znaju te ih naribaju pred vama dok se sa strane ljeskaju barbere i nebbiola u čašama i dekanterima. Jesen u Pijemontu je pravo mjesto i vrijeme za počastiti se božanstvenom hranom i vinima, a kalorije i novce brojite negdje drugdje.
Nakon okrepe i počinka u udobnom obiteljskom pansionu smještenom među voćnjacima i plantažama lješnjaka, dočekalo nas je mrzlo, ali sunčano jutro koje je najavljivalo uzbudljiv dan. Njakanje magaraca, mukanje krava i kukurikanje pijevaca u daljini su bili jedini zvukovi koji su remetili nadrealnu tišinu. Prvi sam došao u salu za doručak gdje je ljubazna domaćica postavljala stolove. Naviknut da često prema kvaliteti doručka ocjenjujem smještaj, pomalo me iznenadio umjeren, čak relativno skroman izbor, skoro bez ijednog industrijskog proizvoda, bez beskrajnog izbora kruhova, peciva i šećerom natrpanih pahuljica. Ali koje iznenađenje, sve na stolu je bilo proizvod ovog agroturizma ili s okolnih farmi. Od širokog izbora domaćih džemova, meda i božanstvenog namaza od lješnjaka („To je kao vaša Nutella?, pitao sam domaćicu. „Nisam Nutellu još nikad u životu probala.“, odgovorila mi je.(!!!)), preko nekoliko domaćih sireva, salama i kobasica te prosušenih kuhanih krušaka koje su se s tim divno slagale, svježe napravljenih sokova, kompota, krostati i naravno, kave iz kafetijere. Definitivno jedan od najkvalitetnijih i najboljih doručaka ikad. Savršen uvod u dan pun uzbuđenja i novih otkrića koja su, kako se pokazalo, nadišla sva naša očekivanja.
.jpg)
